Dragi moji prijatelji,
Šaljem vam slike o mom zanimljivom susretu sa gorilama. Oni žive u džunglama Virunga, na tromedji Ugande, Ruande i Konga. Ima ih sve ukupno oko 800, i broj im raste jer su jako zaštićeni i velika je briga o njima. Žive u porodicama i ne kreću se mnogo, tako da ih je lako pratiti.  Organizuje se uspon za grupe od 8 ljudi do mesta gde žive gorile.

Polazimo ujutru rano sa zbornog mesta Kinigi. Celu noć pada kiša, a to su takve kiše kakve nikad u životu niste videli. I tako stalno, svake noći pada kiša a preko dana je sunčano. Zato je sve bujno i zeleno. Prvo se vozimo, nesto što bi trebalo da bude put, ali od kiša skoro neprohodno. Neverovatno je kako se džipovi Toyota probijaju kroz bespuće, prolaze i tamo gde mi se činilo da nema šansi. Krećemo pešice, rančevi i kabanice.  Džungla stvarno neprohodna, sve mokro od kiša, uzbrdo i naporno jer je sve mokro i klizavo. Napred idu dvojica vodiča i mačetama prosecaju put kroz bambusovu šumu. Nose i puške sa mecima za uspavljivanje. Ako moraju da pucaju u životinju, onda je to neki metak koji trenutno obori i slona. Grupu prati i nekoliko vojnika, sa municijom druge vrste.  Drveće visioko preko 10 metara. Razne ptice, a vide se i one velike zmije koje vise sa grana. Nisu opasne. Vrlo prijatno i meni zanimljivo. Tako smo išli 2 sata i na visini od oko 3.000 metara nailazimo na grupu gorila.

Neverovatan prizor. Izgledaju zastrašujuće, ali su jako miroljubivi. I zainteresovani su za ljude. Ima puno mladih i tako tu sede po ceo dan i jedu grane od bambusa. Može da im se pridje na metar, skoro da se dodirujemo. Ne treba uopšte zoom za slikanje. Interesantno je kad ti se zagledaju u oči, kao da žele da ti nešto prenesu

I tako smo proveli čitav sat sa njima. Čudan osećaj, nije kao u našim planinama. Mnogo ptica koje su vrlo glasne. Voda na sve strane koja može da se pije.  I onda je jako lepo bilo silaženje. Sunčano i toplo, mnogo mi se dopalo.

Na kraju vidite i sliku žena ruandskih Hutu pobunjenika koji se kriju u džunglama Konga. U Ruandi je sada mir, ali su se poražene snage iz gradjanskog rata povukle u guste džungle na granici sa Kongom i Ugandom. Kongo je i inače strašna zemlja, ogromna, veliki deo pod džunglom, bez puteva, samo velike reke i neprestani sukobi. Ali i u džungli ima ljudi, žive pigmeji, i stvarno su zanimljivi, ali i ovi pobunjenici. Ima ih nekoliko stotina hiljada. Ima puno žena i dece. Ne smeju da se vrate u Ruandu i neprestano se bore protiv vojske Ruande, regularne vojske Konga, nekih drugih pobunjenika, bandi, izmedju sebe… Bilo je pokušaja da se reši problem tih ljudi, ali ne ide. I tako, naidje se na njih kad se ide kroz šumu. Nisu agresivni prema belcima, uvek pitaju ima li novinara u grupi jer im je stalo da se o njima čuje u svetu. Ipak sam fotografiju napravio krišom, nervozni su i nepredvidivi.

Nadam se da vam se uskoro pridružim i da idemo negde zajedno. Dolazim krajem meseca. Pozdravite celo društvo.

Pozdrav Neša