Dragi moji,

Šaljem vam neke slike i utiske sa uspona na živi vulkan Niragongo u Kongu. Grad Goma u Kongu je na jezeru Kivu, ispod vulkana i do sada ko zna koliko puta zalivan lavom iz vulkana. Poslednja erupcija je bila 2002. godine. Već sam pisao o teskim prizorima bede i siromastva u Ruandi, ali ovo u Kongu je i za mene bio šok, iako sam se već navikao na takve prizore. STRAŠNO! Goma je grad od million stanovnika a nema nijednu asfaltiranu ulicu. Kamenje i ostaci lave svuda po gradu, deponije koje se puše po celom gradu. Ljudi i stoka žive na tom užasnom kamenu od lave, koji i nije kamen nego kao ugalj, šljaka. Beda neshvatljiva, teško mogu da se izdrže takve slike. U bodljikavoj žici i opkoljen tenkovima garnizon UN snaga, aerodrom, vojnici iz Urugvaja. Teške slike oklopnih transportera, straža, sve pod oružjem.

Vulkan je na 3.500 metara, uspon težak. Teže nego što sam očekivao. Prvo se ide kroz guste šume stazom koju je lava napravila, okamenjeni tokovi lave. Teško za hod i strmo, jako strmo. U grupi nas je 13, ide 15 nosača i 10-ak vojnika armije Konga, tu je granica, neprestano neki pobunjenici, napeto.

Šta da kažem, pri vrhu sam potpuno ostao bez snage. Nije da sam slab i da se nisam peo na teške terene, ali ovo još nisam video. Na slici 58 se vidi kako izgleda uspon, pa neka Zoran Obradović, leganda planina, kaže kako mu to izgleda. Pri vrhu je jak vetar, jako hladno. Moj nosač, zove se Bosko, mi pomaže, vuče me za ruku, strplivo i sigurno. Iza nas je vojnik Augustin koji ne dozvoljava da ostanemo iza njega. Teško mesto i bio sam im beskrajno zahvalan. Uhvatio me strasan grč, noga mi se nadula. Poneo sam prvu pomoć pa mi Bosko prska onaj sprej što rashlađuje i stavlja mi zavoj. To pomaže dosta.

Na vrhu, stojimo na ivici kratera koji je prečnika 1,2 km a dole je jezero vrele lave. Prizor je kao da gledate stvaranje sveta. Čuje se potmula tutnjava, zvuči kao talasi na moru, šištanje i svaki čas šikne visoki stub pare. Oseća se topolota i miris sumpora. Ne može to ni da se slika. U potpunom mraku lava u jezeru menja boju od crvene do narandžaste, pravi razne figure i ključa.

Prvodimo noć u kolibama pored kratera. Oblačim sve sto imam i ležem u vreću. Hladno, kiša pada kao luda, vetar kao da će da prevrne kolibu. Crvena svetlost od vulkana se vidi iz daleka.  Ujutru, od magle se ne vidi susedna koliba. Spremamo se i polako silazimo. Ta lava je jako klizava kad je mokra, i suva nije laka za hodanje.

Zahvalan sam Bosku za pomoć, delim hranu sa njim, nosači jedva da su nešto i poneli za hranu. Pred očima mi je slika njegove crne ruke kako me vuče napred. Sve mokro. Na povratku mi iz grupe skupljamo pare da častimo nosače, pa oni to dele . Ja Bosku krišom dajem još 10 dolara. Pomišljam da mu ostavim svoje planinarske cipele, odlicne su bile na ovom terenu. Bosko svaki treći dan ide uz tu planinu u gumenim cizmama, i sav je odrpan. Ali je stalno nasmejan i toplo me gleda. Na kraju smo se pozdravili i dugo zagrlili. Mnogo mi ga je žao.

Jos sam pod jakim utiscima od svega toga. Grozno mesto, vulkan strašno izgleda, kao da će svakog časa da eksplodira.

Na slikama, čoveculjak u zelenoj majici je Daniel, glavni vodič, nizak, tanke nogice, stariji je od mene. Jako je šarmantan. Boška vidite samnom u svetlom kačketu a sa puškom je vojnik Augustin.

Pozdrav svima

Nebojša Simić